Mr T koristi kanile za infuziju insulina koji pumpa dostavlja. Obzirom da kanilu menja jednom u tri dana, i da je do sada iskoristio oko 500 kanila,
a ovo je prva kojoj se desilo da se cevčica polomila i ostala pod kožom
pri vadjenju.
1:500, i nije tako česta pojava. Evo šta se zapravo desilo.
Ostao je samo patrljak, jedno milimetar. Ostatak je ostao pod kožom.
I ŠTA SAD!
Pokušala sam da je „iscedim“ stiskajući kožu okolo, ali sam odustala jer je cevčica providna i uopšte nisam mogla da je uočim. Nisam mogla ni da je napipam prstom, samo se Mr T bunio da je oseća kada se mesto dotakne. Pozvala sam našu dijabetes-sestru iz savetovališta, ni ona nije čula za takav sličaj. Po njenom mišljenu najbolje bi bilo da doktor izvadi zaostali deo kanile pre nego što se mesto upali jer će onda kopanje po istom biti bolnije.
Hmmm. Bilo je već vreme spavanju i nije mi se išlo u dežurnu ambulantu (opet). Pročačkala sam po internetu i odlučila da oprobam metodu koja pomaže pri vadjenju trna: gusta smeša sode-bikarbone i vode nanešena na mesto uboda, pokrivena flasterom i tako ostavljena da se bar 12 sati suši. Nije moglo da mu naškodi.
Sledećeg jutra nije bilo promena: mala crvena tačka gde je kanila originalno ubodena, baš kao i svaki predhodni put. Čak sam u tom trenutku posumljala da li je ta cevčica zaista u telu. Pomislila sam možda je kanila bila neispravna i nije ni imala cevčicu, ali sam se podsetila da je ipak ta kanila uspela da odrzi GUK-ove na poželjnom nivou tokom tri prethodna dana što bi bilo nemoguce da je cevčica falila.
I odosmo do doktora.
Setila sam se da bi bilo dobro da ponesem rezervnu kanilu da pokažem doktoru šta treba da iskopa. Pošto naša kanila ima aplikator, koji skriva cevčicu koja nedostaje, morala sam da postavim kanilu negde i da je onda odlepim da bi se videla cevčica.
Nonšalantno sam pred doktorom postavila kanilu u svoj stomak (inače, to sam već par puta probala da bih osetila bar malo od onoga što Mr T oseća svakodnevno). Kako sam počela da odlepljujem kanilu tako je krv počela da teče iz rupice na koži!
ŠTA! Mr T se iznenadio, razrogačio očima! Njemu se to do sada nije desilo.
Pa da, ja nisam ni pogledala gde zabadam kanilu i baš sam je ubola direkntno u krvni sud (kako ga nadjoh pod slojem slaninice, ni sada mi nije jasno). Svi smo se u tom trenutku nasmejali. Eto tako ja postadoh pacijent kome je prvo ukazana „prva pomoć“ i sa flasterom na stomaku pomislih: bolje je da sad prestanem da pomažem doktoru i da ga pustim da odradi ono zbog čega smo došli.
Dakle, sad znamo šta nam je činiti ako nam se ovako nešto ponovo desi.
Nadam se samo da smo mirni bar za narednih 500 kanila.