Od smeha preko suza do, ponovo, smeha - ili
Sudbina......Dijagnoza......Nada......
Sudbina ili......
Pocetkom devedesetih, radila sam i uzivala u zivotu, sa svojih dvadeset i nesto, bez vecih briga. Tog leta sam se zabavljala sa deckom koji po mnogo cemu nije bio moj par. Negde potajno sam znala da veza nece potrajati, ali, tada, tog leta, oboje smo se dobro zabavljali.
Kada me je jednog dana moja starija koleginica sa posla upitala da li je ta moja veza ozbiljna, ja sam joj kao iz topa odgovorila: “Ma neee, taman posla. Njegov tata je umro od dijabetesa. Ne pada mi napamet da rizikujem da mi deca imaju dijabetes.”
O, kako tada nisam nista znala …..
Verovatno sam tada imala reci moje bake na umu: “ Kada se budes udavala, dobro se raspitaj za zdravlje porodice i predaka – zdrave babe i dede – zdravi i unucici”, tako je govorila.
Kao sto sam i predvidela, sa zavrsetkom leta okoncala se i ta veza.
Mnogo, mnogo godina kasnije, upoznala sam mog sadasnjeg muza. I, iskreno, nije mi palo na pamet da proveravam zdravstveno stanje njegovih predaka. Bakine reci nisu vise tako jasno odzvanjale u mojoj glavi. Ali cak i da sam se setila i pitala za zdravlje, to ne bi promenilo moju odluku – ja sam nasla svog zivotnog saputnika.
Nekoliko godina kasnije, rodio nam se Mr T.
Tri godine kasnije, Mr T-u je dijagnosticiran dijabetes mellitus tip 1, bez ikakve prethodne istorije ni u mojoj, ni u muzevljevoj familiji.
Sudbina?
Kada me je jednog dana moja starija koleginica sa posla upitala da li je ta moja veza ozbiljna, ja sam joj kao iz topa odgovorila: “Ma neee, taman posla. Njegov tata je umro od dijabetesa. Ne pada mi napamet da rizikujem da mi deca imaju dijabetes.”
O, kako tada nisam nista znala …..
Verovatno sam tada imala reci moje bake na umu: “ Kada se budes udavala, dobro se raspitaj za zdravlje porodice i predaka – zdrave babe i dede – zdravi i unucici”, tako je govorila.
Kao sto sam i predvidela, sa zavrsetkom leta okoncala se i ta veza.
Mnogo, mnogo godina kasnije, upoznala sam mog sadasnjeg muza. I, iskreno, nije mi palo na pamet da proveravam zdravstveno stanje njegovih predaka. Bakine reci nisu vise tako jasno odzvanjale u mojoj glavi. Ali cak i da sam se setila i pitala za zdravlje, to ne bi promenilo moju odluku – ja sam nasla svog zivotnog saputnika.
Nekoliko godina kasnije, rodio nam se Mr T.
Tri godine kasnije, Mr T-u je dijagnosticiran dijabetes mellitus tip 1, bez ikakve prethodne istorije ni u mojoj, ni u muzevljevoj familiji.
Sudbina?
Dijagnoza
Samo sto smo se preselili iz Bocuane za Kejptaun, Mr T je posao u novo obdaniste, a mi smo poceli da radimo na renoviranju kuce u koju smo se uselili.
Dve nedelje kasnije, tog ponedeljka, Mr T-eva vaspitacica nam je skrenula paznju da Mr T nije bas bio svoj tog dana.
U sledecih sedam dana bili smo kod doktora 2 puta, na telefonu sa doktorima, nekoliko puta, davali Mr T-u antibitik koji je bio prepisan jer su sumljali na bronhitis, i pitali se zasto mu nije nikako bolje. Pitali smo se u kom trenutku dete treba odvesti u bolnicu, sve cekajuci sledeci ponedeljak kada smo imali zakazani pregled kod pedijatra.
Mi nismo primetili tipicne znake dijabetesa: pio je razblazenog soka, tada jos na flasicu ali ne vise nego obicno, a i ziveli smo u pretoploj, suvoj Bocuani. Tek je napunio 3 godine i desavalo se da se upiski nocu, ne svake noci. To smo pripisali uzrastu. Bio je uvek zivahan, aktivan i nije slabio, osim te nedelje, ali tada je jeo jako malo.
U cetvrtak te nedelje dok smo cekali pondeljak i pedijatra, Mr T se po prvi put pozalio na stomak. Tog jutra je po prvi put u zivotu odbio sokic i trazio samo vodu. Lekar opste prakse nam je tog dana rekao da stomak kod dece moze da bude povezan sa jako puno stvari ali da mi moramo da budemo strpljivi i dozvolimo vreme da antibiotic pocne da radi. Sada kada se setim, najezim se….
Ja sam ubedjena da je pedijatar, kada nas je tog ponedeljka video, znao dijagnozu na prvi pogled. Rendgen snimak stomaka i analiza krvi bez cekanja rezultataiI pravo bolnica. Mr T tada nije vise imao snage da hoda. Da, do toga dovodi nekontrolisani, visok secer u krvi.
Sistem je takav (u Juznoj Africi, a vidim I ovde u Australij) da iako smo bili poslati pravo na decije odeljenje gde su nas odmah primili i smestili u sobu, doktorova sledeca vizita je bila tek posle 4 popodne. Bez doktora, niko nije mogao nista, cak ni infuziju da prikaci (to navodno sme samo doktor da uradi). MI smo cekali u neizvesnosti a Mr T je postajao sve slabasniji.
Proteklo je jos duuugih 8 sati pre nego sto je infuzija potekla Mr T venama i jos dva dok, doktor nije dobio sve analize i saopstio nam dijagnozu. Dijabetes tip 1.
Mr T je tada bio toliko slab da nije mogao ni da govori, samo je jaukao, tiho.
Dijabetes ! ….. U mojoj glavi, sve se srusilo…..infuzija je odmah promenjena na slanu, uspostavljen je dotok insulina intravenozno (prva i najveca insulinska pumpa koju sam videla – kao manji toster), neprospavana noc u intenzivnoj nezi, vadjenje krvi iz vene svaka dva sata I nezivesnost sta donosi sutra. Neizvesnost sta zivot pred nama nosi, ali sada na jedan drugi nacin…
Ipak smo imali puno, puno srece….
Proveli smo 3 dana u bolnici, u magnovenju izmedju cestih testiranja, visokih glikemija, uceci od sestara kako da damo insulin, uceci od nutricioniste sta “sme” a ste “ ne sme” da jede, pitajuci se sve vreme: zasto, zasto se to njemu desilo?
Pustili su nas kuci kada nije vise bilo ketona, iako su glikemije I dalje bile potpuno sasave (gore-dole, vise gore nego dole) i kada je Mr T mogao da se ponovo krece / seta po sobi ….
Dve nedelje kasnije, tog ponedeljka, Mr T-eva vaspitacica nam je skrenula paznju da Mr T nije bas bio svoj tog dana.
U sledecih sedam dana bili smo kod doktora 2 puta, na telefonu sa doktorima, nekoliko puta, davali Mr T-u antibitik koji je bio prepisan jer su sumljali na bronhitis, i pitali se zasto mu nije nikako bolje. Pitali smo se u kom trenutku dete treba odvesti u bolnicu, sve cekajuci sledeci ponedeljak kada smo imali zakazani pregled kod pedijatra.
Mi nismo primetili tipicne znake dijabetesa: pio je razblazenog soka, tada jos na flasicu ali ne vise nego obicno, a i ziveli smo u pretoploj, suvoj Bocuani. Tek je napunio 3 godine i desavalo se da se upiski nocu, ne svake noci. To smo pripisali uzrastu. Bio je uvek zivahan, aktivan i nije slabio, osim te nedelje, ali tada je jeo jako malo.
U cetvrtak te nedelje dok smo cekali pondeljak i pedijatra, Mr T se po prvi put pozalio na stomak. Tog jutra je po prvi put u zivotu odbio sokic i trazio samo vodu. Lekar opste prakse nam je tog dana rekao da stomak kod dece moze da bude povezan sa jako puno stvari ali da mi moramo da budemo strpljivi i dozvolimo vreme da antibiotic pocne da radi. Sada kada se setim, najezim se….
Ja sam ubedjena da je pedijatar, kada nas je tog ponedeljka video, znao dijagnozu na prvi pogled. Rendgen snimak stomaka i analiza krvi bez cekanja rezultataiI pravo bolnica. Mr T tada nije vise imao snage da hoda. Da, do toga dovodi nekontrolisani, visok secer u krvi.
Sistem je takav (u Juznoj Africi, a vidim I ovde u Australij) da iako smo bili poslati pravo na decije odeljenje gde su nas odmah primili i smestili u sobu, doktorova sledeca vizita je bila tek posle 4 popodne. Bez doktora, niko nije mogao nista, cak ni infuziju da prikaci (to navodno sme samo doktor da uradi). MI smo cekali u neizvesnosti a Mr T je postajao sve slabasniji.
Proteklo je jos duuugih 8 sati pre nego sto je infuzija potekla Mr T venama i jos dva dok, doktor nije dobio sve analize i saopstio nam dijagnozu. Dijabetes tip 1.
Mr T je tada bio toliko slab da nije mogao ni da govori, samo je jaukao, tiho.
Dijabetes ! ….. U mojoj glavi, sve se srusilo…..infuzija je odmah promenjena na slanu, uspostavljen je dotok insulina intravenozno (prva i najveca insulinska pumpa koju sam videla – kao manji toster), neprospavana noc u intenzivnoj nezi, vadjenje krvi iz vene svaka dva sata I nezivesnost sta donosi sutra. Neizvesnost sta zivot pred nama nosi, ali sada na jedan drugi nacin…
Ipak smo imali puno, puno srece….
Proveli smo 3 dana u bolnici, u magnovenju izmedju cestih testiranja, visokih glikemija, uceci od sestara kako da damo insulin, uceci od nutricioniste sta “sme” a ste “ ne sme” da jede, pitajuci se sve vreme: zasto, zasto se to njemu desilo?
Pustili su nas kuci kada nije vise bilo ketona, iako su glikemije I dalje bile potpuno sasave (gore-dole, vise gore nego dole) i kada je Mr T mogao da se ponovo krece / seta po sobi ….
Nada
Prvi osmeh i nada da ce opet biti OK, se tog jula pojavio na mom licu a bio je izazvan necim sasvim obicnim: Mr T je tog jutra potrcao u parku nekih 20tak metara do tobogana na koji je zeleo da se popne –
I NIJE PRI TOM PAO! Trcao je kao pre! Misisci su valjda tada povratili svoju snagu, telo se “napilo” insulina koji mu je toliko nedostajo, celije su se nahranile! Ponovo je “zdrav”, ponovo je to onaj “stari” Mr T, insulin je samo nesto sto mu stalno treba.
Drugi osmeh i velika nada su usledili kada smo culi reci doktora: “ Vas sin ce moci da ima normalno detinjstvo ( uz insulin, naravno). Za to je neophodno da vi saznate sto vise o samoregulaciji dijabetesa i da svoja znanja svakodnevno primenjujete. Mi, doktori, dijabetes edukatori I nutricioniste, smo vas tim koji ce vam pomoci na putu “osamostaljenja” i normalnog zivljenja”. Moguce je!
Treci osmeh (posle dobrog, dugog placa) se pojavio dok sam sedela sa Nikol, prvom mamom nekog drugog deteta sa dijabetesom koju sam upoznala. Ona me je razumela, ona mi je dala snage i nade, svojim primerom, da je zaista moguce ziveti “normalno” uz dijabetes.
Od tada je proslo skoro 6 godina….
Sada se smejem mnogo cesce, svakodnevno, jer gledam Mr T-a kako raste i srce mi je puno: devet godina, odlican u skoli, puno drugara, “zdrav” uziva u zivotu. Dijabetes ga nije sprecio ni u cemu, niti smo jednom rekli: ne, ne mozes to zato sto imas dijabetes.
A ja, ja sam shvatila da je svet pun ljudi koji, kao i ja pre Mr T-eve dijagnoze, ne znaju mnogo o dijabetesu. Ljudi koji dijabetes smatraju “tragicnim” i za “izbegavanje”. Zeleci bolje sutra za svoga sina, shvatila sam da i ovo moje skromno znanje o dijabetesu moze, ako se prenese na druge, da pomogne da “sutra” bude bolje za sve dijabeticare, za moga sina.
Uz to, moje nade se prosiruju i produbljuju, rastu kako Mr T raste :
Nadam se da ce lek uskoro biti pronadjen. Pomno pratimo rad JDRF - a na tom polju
i pomazemo kad god smo u prilici.
Nadam se da ce Mr T izrasti u dobrog coveka
Nadam se da ce biti srecan.
Nadam se da ce na svoj dijabetes gledati isto kao na cinjenicu da mora da nosi naocare.
Jednostavno kao deo njega.
Nadam se da ce naci osobu sa kojom ce zeleti da podeli zivot
Nadam se da ce ta osoba biti jedna od onih do kojih je neka od informacija
o demistifikaciji dijabetesa vec doprla.
Nadam se da ce ta osoba u Mr T –u videti ne osobu sa dijabetesom vec mladica kakav zaista jeste
Radim na tome…….jos samo nekoliko miliona decaka i devojcica koji treba da cuju da dijabetes nije zarazan i da ga ne dobijes zato sto si jeo puno slatkisa i…i…i….
Ali polako, zrno po zrno ……korak po korak…. Do boljeg sutra!
I NIJE PRI TOM PAO! Trcao je kao pre! Misisci su valjda tada povratili svoju snagu, telo se “napilo” insulina koji mu je toliko nedostajo, celije su se nahranile! Ponovo je “zdrav”, ponovo je to onaj “stari” Mr T, insulin je samo nesto sto mu stalno treba.
Drugi osmeh i velika nada su usledili kada smo culi reci doktora: “ Vas sin ce moci da ima normalno detinjstvo ( uz insulin, naravno). Za to je neophodno da vi saznate sto vise o samoregulaciji dijabetesa i da svoja znanja svakodnevno primenjujete. Mi, doktori, dijabetes edukatori I nutricioniste, smo vas tim koji ce vam pomoci na putu “osamostaljenja” i normalnog zivljenja”. Moguce je!
Treci osmeh (posle dobrog, dugog placa) se pojavio dok sam sedela sa Nikol, prvom mamom nekog drugog deteta sa dijabetesom koju sam upoznala. Ona me je razumela, ona mi je dala snage i nade, svojim primerom, da je zaista moguce ziveti “normalno” uz dijabetes.
Od tada je proslo skoro 6 godina….
Sada se smejem mnogo cesce, svakodnevno, jer gledam Mr T-a kako raste i srce mi je puno: devet godina, odlican u skoli, puno drugara, “zdrav” uziva u zivotu. Dijabetes ga nije sprecio ni u cemu, niti smo jednom rekli: ne, ne mozes to zato sto imas dijabetes.
A ja, ja sam shvatila da je svet pun ljudi koji, kao i ja pre Mr T-eve dijagnoze, ne znaju mnogo o dijabetesu. Ljudi koji dijabetes smatraju “tragicnim” i za “izbegavanje”. Zeleci bolje sutra za svoga sina, shvatila sam da i ovo moje skromno znanje o dijabetesu moze, ako se prenese na druge, da pomogne da “sutra” bude bolje za sve dijabeticare, za moga sina.
Uz to, moje nade se prosiruju i produbljuju, rastu kako Mr T raste :
Nadam se da ce lek uskoro biti pronadjen. Pomno pratimo rad JDRF - a na tom polju
i pomazemo kad god smo u prilici.
Nadam se da ce Mr T izrasti u dobrog coveka
Nadam se da ce biti srecan.
Nadam se da ce na svoj dijabetes gledati isto kao na cinjenicu da mora da nosi naocare.
Jednostavno kao deo njega.
Nadam se da ce naci osobu sa kojom ce zeleti da podeli zivot
Nadam se da ce ta osoba biti jedna od onih do kojih je neka od informacija
o demistifikaciji dijabetesa vec doprla.
Nadam se da ce ta osoba u Mr T –u videti ne osobu sa dijabetesom vec mladica kakav zaista jeste
Radim na tome…….jos samo nekoliko miliona decaka i devojcica koji treba da cuju da dijabetes nije zarazan i da ga ne dobijes zato sto si jeo puno slatkisa i…i…i….
Ali polako, zrno po zrno ……korak po korak…. Do boljeg sutra!
______________________________________________________________________________________________________________________________
Copyright (c) 2014. All rights reserved. This page was last updated on 13 February 2014; for more recent updates see the BLOG page
Copyright (c) 2014. All rights reserved. This page was last updated on 13 February 2014; for more recent updates see the BLOG page