Kao i predhodnih godina, odrzala sam informativni sastanak sa uciteljicama pre prvog dana skole (ovde deca menjaju ucitejice svake godine, cak i u nizim razredima). Pricala sam im o Mr T-evoj vec ustaljenoj rutini koja se desava pred svaki od dva velika odmora:
- Prvo pere ruke (imaju cesmu u ucionici),
- onda odlazi iza uciteljicine katedre do police na kojoj je kutija sa svim njegovim D sitnicama, meri GUK,
- uzima svoju kutiju sa uzinama iz torbe, bira sta ce da pojede za taj odmor,
- zapise ukupan broj ugljenih hidrata i GUK u tabelicu,
- ubaci ta dva broja u pumpu i da sebi predlozenu kolicinu insulina.
- zapise koliko je dao insulina u onu istu tabelicu,
- SPREMAN je da sa drugarima, cim zvoni, izadje napolje i pocne da jede.
Na srecu, on se pozalio na to i pitao kako bi smo to mogli da resimo. Jako mi je vazno da je on slobodan da komunicira sa nama kada ima problem, pogotovu vezano za dijabetes, jer ne zelim da odraste misleci: “Uh taj diajbetes me je sprecio da se igram sa drugarima u skoli, ili slicno”. Presrecna sam jer su i uciteljice imale dovoljno sluha da prepoznaju problem i ucestvuju u nalazenju resenja. Deset minuta pre zvona je bilo ono sto mu je trebalo.
Da se vratim na treci razred. Dakle, sada Mr T uspeva sve da obavi pre zvona i zajedno sa drugarima odlazi na uzinu. Sve funkcionise…..jedno vreme. A onda, ponekad se desi da mu je GUK visok pred sledeci odmor ili u trenutku kada ga pokupim iz skole. Kao i obicno, stavljam svoj detektivski bedz i pokusavam da shvatim zasto se to desava, na osnovu informacija koje su mi dostupne: da li je bilo vazduha u dovodnoj liniji, da li je infuzioni set jos uvek dobar, sta li je u stvari pojeo ?
Pregledam tabelu u koju Mr T zapisuje podatke o GUK-u, ugljenim hidratima i datom insulinu, proverim memoriju na pumpi, pregledam sta je ostalo u kutiji za uzine tog dana. Pomaze kada mogu da se setim sta sam zapravo spakovala i poslala u skolu tog jutra, ali na srecu, Mr T’eva memorija je mnogo bolja nego moja. Popricamo on i ja sta je i kada jeo i obicno se kroz pricu ukaze resenje: “ O, mama pojeo sam sendvic, za koji sam dao insulin a onda sam bio jos gladan pa sam pojeo i krekere”.
Pa naravno, normalno je – bio je gladan, izbor dodatnih uzina je bio pred njim, trebalo mu je vise – samo je trebao da da insulin i ZA TO. To je nas novi izazov – kako da ga stimulisem da se seti da bolusuje dodatno, tu pred svojim drugarima, dok jedu, ako pojede jos nesto posle prve doze insulina. Nije da se stidi, ili da ne zeli da njegovi drugari vide kako daje sebi insulin – pa oni to vide svakog dana, dva puta , pred svaki odmor. Mislim da je u pitanju to sto ne zeli da gubi dodatno vreme kada svi sede pricaju, jedu i planiraju cega ce da se igraju.
Ko bi u tim prilikam pomislio na drugi bolus ! Ja to razumem, ali veoma je vazno da bolusuje. Naravno da nije dobro da mu je GUK visok zbog promasenih bolusa ali dodatno ne zelim ni da pomisli: “nije vazno da dajem insulin, nista strasno se ne desi kad ga preskocim”.
Predlozili smo mu dva resenja. Dali smo mu izbor:
Prva opcija: da se seti da da dodatni bolus ako pojede jos nesto sa ugljenim hidratima
Druga opcija: da izabere hranu koja nema ugljene hidrate
Morala sam da mu dobro pojasnim i naglasim da ako preskace bolus (insulin za hranu) GUK ce mu skociti i nece se osecati dobro niti ce biti dobro za njegovo telo. Ako se pokaze da on ne moze da se seti da to uradi, onda cu ja morati da dodjem u skolu za vreme uzine da mu pomognem i dam insulin umesto njega. Nisam to rekla kao pretnju vec kao neoborivu cinjenicu – insulin mora da se da – ili ce on da ga da ili cu ja.
I upalilo je !
Pre neki dan se setio i po prvi put dodao insulin za tu drugu, ne planiranu uzinu. To je prvi, mali korak u pravom pravcu. Videcemo sta ce se desiti sutra….