Zadesila sam se u dnevnoj sobi baš kada je Mr T skinuo insulinsku pumpu, ostavio je na stolu i otišao da se presvuče u kupaći. Njegova nova drugarica iz komšiluka, vršnjakinja, ga je čekala da se spremi pa da ih ja odvedem do bazena. (Ovde deca ispod 14 godina ne smeju u bazen bez pratnje odraslih).
Mr T-jeva drugarica je primetila pumpu i prirodno upitala šta je to. Pošto smo je tek pre neki dan upoznali, nismo stigli da spomenemo dijabetes tako da nije znala čemu pumpa služi. Taman sam zaustila da joj objasnim, kada eto ti Mr T-a. U momentu pomislim kako je to odlična prilika da joj ON objasni, a i da ja čujem kako će on to predstaviti i koji je njegov stav o dijabetesu i pumpi. Kvarno, znam.
Mr T joj je ovako objasnio: „Znaš da u telu ima jedan organ koji se zove pankreas. On proizvodi insulin koji nam je svima potreban. E pa moj pankres ne radi i zato ja imam ovu pumpu. U njoj je kartridž pun insulina i svaki put kada ja pojedem nešto sa ugljenim hidratima ja ukucam podatke u pumpu i tako dam sebi insulin.“
Bravo, pomislih. Ja to ne bih mogla da objasnim sa tako malo reči (već ste ukapirali da ja volim da krenem od Kulina Bana). Mislim se, svaka čast, rekao je sve što je trebalo. A onda načuljih uši još više ne bih li čula reakciju.
„To je prilično cool !“ reče ona, naizgled impresionirana, sa iskrenom dečijom radoznalošću u glasu, kao da je videla neki novi mađioničarski trik. I to je bilo to, odosmo svi na bazen.
Eh kada bi ostalo tako jednostavno i kada porastu: Mr T- jev „to su ti činjenice, idemo dalje, treba da se pliva“ stav i njena reakcija „super fora, nisam znala da postoji takva cool spravica, nego ajde da ne gubimo vreme, treba da se pliva“. Eh kada bi odrasli naučili od dece da ne donose sud unapred, i kako da jednostavnije i spontanije prihvate medjusobne razlike.
Ja se samo nadam da će Mr T u svom životu sresti puno takvih ljudi koji će ga, kao ova devojčica prihvatiti onakvog kakav je. Ljudi koji će svatiti da je diajbetes samo deo njega, a ne nešto što ga definiše. Nadam se.