Naše telo to sve strpljivo i tiho odradjuje omogućavajući nam da neometano živimo, radimo i uživamo u životu.
Sve što MI treba da uradimo je da pojedemo nešto zdrave hrane i da spavamo, povremeno. Mi u stvari ni nemamo pojma šta se sve odvija u našem telu.
Mi često shvatamo naše telo zdravo za gotovo....
.... sve dok se nešto u njemu "ne pokvari", tek onda počnemo da primećujmo.
Na primer, kod ljudi sa diajbetesom tip 1, samo jedan deo pankreasa je prestao da funkcionise kako treba: beta ćelije su prestale da proizvode insulin. Bez insulina telo ne može da metaboliše ugljene hidrate - glukozu i zbog toga ne može da zaokruži proces hranjenja ćelija. Da bi preživeli, da bi nastavili da žive, osobe sa dijabetesom Tip 1 moraju da dodaju insulin ubrizgavanjem u potkožno tkivo - i to svakoga dana, nekoliko puta dnevno. I tako celog života.
Kroz česta merenja Mr T-eve glukoze u krvi, mi smo u mogućnosti da vidimo kako njegov GUK varira: kako raste kada konzumira ugljene hidrate, kako opada kada mu damo insulin i kako reaguje na sve ostale promene (fizičku aktivnost, spoljašnju temperaturu, lučenje hormona, borbu sa infekcijama i drugo). Videvši to, shvatila sam kako moje telo (koje nema diajbetes) rešava sve to u trku i bez mog znanja.
Moje telo uspeva da održi moj GUK izmedju 4 i 6 mmol (ili tu negde) bez obzira šta ja radim i čemu sam izložena. Jednostavno me oduševljava:
Pankreas koji normalno funkcioniše automatski podešava proizvodju insulina ne samo prema hrani već i prema potrebama i promenama koje se odigravaju u telu: prema nivou fizičke aktivnosti, prema jačini lučenja hormona (na primer hormona rasta ili adrenalina kada smo uplašeni ili uzbudjeni), prema tome da li smo zauzeti oporavkom od virusa ili smo dugo bili na hladnom / toplom.
Ovo je bio samo jedan brz pogled u tajne našeg tela gledano iz ugla jednog “slomljenog pankresa”, medjutim i sa takvim, nesavršenim pankreasom naše telo i dalje obavlja milion drugih funkcija, glatko i lako, bez da smo mi toga svesni.