Do nedavno sam bila ubedjena da Mr T jede koliko mu je potrebno, koliko želi, sve dok ga nisam videla kako napada Švedski sto postavljen za dorucak u hotelu u kome smo odseli u Bankoku.
Mr T je zaista bio "kao dete u poslastičarnici" - nije znao šta bi pre da proba. Šetao se od našeg stola do stolova sa hranom, svaki put donoseći nešto novo što bi ubrzo nestalo sa njegovog tanjira. Sreća moja te sam imala olovku i papir pri ruci da zapisem i sračunam ugljene hidrate.
Tanjirić mešanog voća (Zmajevo voće, mešano suvo voće, dinja) 25g
Prženice (kao da ih ne pravim kod kuce?); 3 kriške, francuski hleb 30g
Pržena slaninica 0g
Prženi Snapper (riba) 0g
Činijica pirinča sa soja sosom 40g
Vefel (veeeeeliki, ali srećom samo četvrtina, hjuuuu) sa sirupom 30g
Časa mleka 12g
I još jedna 12g
I UKUPNO...................... Ta -na - na ! 137g
Sa insulinskom pompom je bilo jednostavno ispratiti tu lavinu pojedenih ugljenih hidrata, dodavajući insulin posle svakog počišćenog tanjira. Medjutim i da je Mr T još uvek na penovima, ne bih mu branila da uživa u toj gozbi. Dala bih mu prvi bolus posle prvog tanjira, a onda sačekala da vidim sta će sve pojesti do kraja i tada dala drugi bolus za preostale ugljene hidrate.
Kako su dani našeg boravka u hotelu prolazili, tako je Mr T jeo sve manje i manje za doručak - najele se oči. Poslednjeg dana našeg boravka u hotelu pojeo je njegovih uobicajenih "tričavih" 60g ugljenih hidrata, ovoga puta u obliku porcije Japanskog pirinča i čase mleka.
Znam, neobična kombinacija za dorucak, ali nema veze, to i nije poenta priče.