Zamislite da ste mama ili tata, živite svakodnevni život, ne planirate da u doglednoj budućnosti učestvujete ni u kakavoj disciplini na Olimpijadi, kad odjednom neko gurne vaše dete sa 10 metara i duboki, duboki bazen.
Prirodno, vi skočite za njim ali odmah shvatite da ni jedno od vas ne zna još da pliva.
Šta se to događa?
Vi nastavljate da trčite, noge se kreću same, ali vaš mozak još ne može da shvati šta se zapravo dogodilo. Vi se pitate: Kako sam se našla u ovo situaciji? Zašto, o zašto moje dete mora da trči OVAJ maraton? Mislite: Nisam ovo planirala. Nisam ovo trenitrala. Kako ću ovo da izguram? Kako ću da naučim i uputim svoje dete kada ja nemam pojma?
Ali nastavljate da trčite....
Počinjete da primećujete druge trkače. Kakvo olakšanje, ne osećate se više sami. U stvari, niste imali pojma da ima toliko drugih učesnika u ovoj disciplini. Nasmešite se jedni drugima, i zajedno proslavite male uspehe koje postigne na putu. Ako se sapletete i zateturrate za momenat, onda i zaplačete zajedno. Lakše je. Ali brzo se ispravite, povratite balans, nastavljate da trčite......morate, nema druge.
Trčite kroz godišnja doba, tršite kroz godine, spvajući ponekada sa jednim otvorenim okom, vaše dete ispred vas. Nosite hranu u jednoj ispruženoj ruci, insulin u drugoj i shvatate da je zarad boljeg rezultata neophodno da trčite duž bele lininje iscrtane samom sredinom puta. Krivudanje po celoj širini puta nije poželjno. Sprint u ovoj trci takodje ne pomaže. Truditi se da održite ujednačeni ritam i balans jer to je ono što je potrebno da bi ste imali energije za predstojeće deonice.
Dakle, uzmete malo hrane u vašu ispruženu desnu ruku. Onda pazljivo dodate insulin u vašu levu ruku, onda još malo hrane u desnu, još malo insulina u levu, gledajuci da odrzite balans, da ostanete usprvno dok i dalje trčite....A onda... O NE ! Prepona na vidiku ! Pa niko mi nije rakao da je ovo maraton SA PREPONAMA! Vaše dete ispred vas ima temperaturu, curi mu nos.... Vi ste pred preponom i nema druge. Pod budnim okom vašeg doktora, vašeg stručnog štaba i pomoćmog tima vi uspešno preskočite prvu prepreku ! Uspeli ste...smešak ! Sada znate da možete!
Negde uz put, dok život teče dalje, vi shvatite da maraton ne može da bude jedina stvar koja okupira vaš život. Naučite kako da održavate pozitivan pogled na svet, živite relativno normalno, pružate svome detetu detinjstvo koje mu pripada, a sve to dok i vi i vaše dete trčite taj maraton u pozadini.
Postoji još jedan element u ovom maratonu - to je zapravo vrsta trke gde u početku vi trčite zajedno sa vašim detetom vodeći i pokazujući mu stazu. Onda, polako, tokom godina prenosite mu vaše znanje, iskustvo, male trikove vezane za to fino balansiranje koje ste vežbali godinama. A kada je spremno, vi mu predate štafetu, nastavite da trčite uz njega još neko vreme dok ne procenite da se ono trudi najbolje što može da trči po onoj beloj liniji. Pustite ga. Onda vi usporite, polako i predjete u njegov pomoćni tim podrške.
Zamislite.....
Za sve vas koji, kao i mi, učestvujete u ovoj specijalnoj „Olimpijskoj“ disciplini, koju nismo sami birali, pitam vas kako bi smo je nazvali? Štafetni maraton po liniji uz balansiranje sa skokom uvodu na startu?
Ili jednostavno: dnevna samokontrola dijabetesa tip 1?
Kako god odlučili da nazovemo ovaj ludi miks veština i izdržljivosti, ja smatram da danas, kada se Olimpijske igre u Londonu zatvaraju, svi koji trče ovaj maraton zaslužuju jednu posebnu MEDALJU. Za sve prepreke koje ste već preskočili, za sve mesece i godine koje ste istrčali i za sve one ispred vas.
Veliku ZLATNU MEDALJU, naravno.