I sve bi bilo lepo da je to juni na severnoj polulopti. Međutim, dok se vi na severu znojite i klonite vrućine, mi se ovde na južnoj polulopti mrznemo. Ne baš onako evropski, ali dovoljno da se SMRZNEŠ na samu pomisao ulaska u bazen na otvorenom, pri spoljšnjoj temperaturi od samo 18 stepeni. Da ne spominjem trčanje do tranzita sa tako mokrim telom, kupaćim, majcom.
Sigurna sam da sada moja mama, dok čita ove redove, prevrće očima i mrmlja: " Ludo moje dete, šta dopušta svom detetu ".
I ovoga puta je bilo preko 1500 dece od 7 do 15 godina, i većina od njih, kako su u 8:30 ostavili bicikle, majce i patike u tranzitu, tako su ostali u kupaćim i eventualno majci i BOSI da čekaju početak svoje trke. Za neke je to bilo i čitavih 2 sata, a sunce tek što se probilo i nateralo temperaturu na 19 C.
Tako bosi na takvoj temperaturi i da se ne razbole - to mogu samo englezi, južnoafrikanci i australijanci.
Ja ne znam od čega su pravljeni.
Obzirom da ni Mr T-jev tata, imperijalista (kako ga od milja zove njegov tast) ne oblači duge pantalone sve dok temperatura ne padne ispod 10 C, znala sam da ta južnoafrička krv u Mr T'jevim venama neće dozvoliti odustajanje od trke na račun neke, nazovimo, hladnoće. Pošto sam bila na sve spremna (mama ne brini), Mr T je bio obuven i obučen do pred trku.
Sa iskustvom, naravno ide i samopouzdanje. Prošli smo ovaj dečiji triatlon prošle godine tako da smo znali, manje više šta da očekujemo. Naravno, GUK smo proverili više puta i bio je savršen. Ovog puta nije bilo povišenog GUK-a zbog uzbuđenosti, odnosno treme. Naravno, ranac je bilo pun hrane sa i bez UH, GlucaGena, bombona, meda, merača za GUK i ...... i tako sve duplo: jedan kod tate, drugi kod mame.
Na poziv za orijentaciju Mr T-jeve grupe, ponovo smo izmerili GUK i skinuli pumpu. 5.0 - suviše savršeno za pocetak triatlona. Paketić meda i nekoliko krekera i ode na orijentaciju. Ovoga puta, u kategoriji od 9 do 10 godina plivali su 100m, vozili bicikl 3 km i, na kraju, trčali 500m.
da je divno što postoji insulin.