Ja sam posegnula za tim znanjem kroz internet, forume i blogove, upoznala sam druge porodice i pojedince koji zive sa dijabetesom, citala sam, slusala sam i najbolje od svega, prestala sam da placem. Shvatila sam da nismo sami, shvatila sam da smo postali deo slatke porodice. Nasla sam moj drugi dom, mesto gde me ljudi razumeju. Nasla sam riznicu znanja i utehu, ohrabrenje i nadu da moj sin stvarno moze da ima normalno detinjstvo i normalan zivot, uz insulin, naravno.
Danas, zapocinjem ovaj blog jer osecam potrebu da dodam ovu nasu pricu na brdo drugih u nadi da ce mozda jednoga dana, dok je budu citali, neka druga mama, neki drugi tata ili neka osoba dotaknuta dijabetesom, u joj naci nesto zanimljivo i nesto ohrabrujuce. Da ce i oni onda, nadam se ohrabreni, prestati da placu i poceti da se opet smeju i raduju zivotu koji je pred njima.